Dok su imali protuoklopnih sredstava, Hrvatski su branitelji držali položaje. Čim su ostali bez njih (a bez ikakve opskrbe novim sredstvima) bili su prisiljeni povući se u središnje dijelove Vukovara. Tako je pao Lužac. A kad je palo vukovarsko naselje Lužac u osvajačeve ruke, može se govoriti o početku kalvarije hrvatskih stanovnika i branitelja grada Vukovara.
Time su braniteljske skupine ostale podijeljene na dva dijela. Jedna je bila ona iz Borova naselja, a drugu su činili branitelji koji su branili u vukovarskom središtu, te na Sajmištu i Mitnici. Crta koja ih je bila dijelila išla je od Lušca prema Dunavu i koritom rijeke Vuke prema središtu grada. Posljedica je bila i ta da hrvatski branitelji s položaja u Borovu naselju i kod Trpinjske ceste više nisu mogli svoje ranjenike ikako kvalitetnije liječiti, jer ih nisu mogli dovesti niti do vukovarske bolnice.
Sami Luščani su platili zbog agresorove isfrustriranosti što nisu uspjeli olako osvojiti Hrvatsku kao što su agresori zamislili, a što im sami stanovnici vukovarskog kraja nisu htjeli biti "okupirani, poniženi i strpani u neku novu Jugoslaviju" (u stvarnosti u novu Veliku Srbiju) - suprotno od onoga što su agresorskim postrojbama srbijanski i provelikosrpski mediji iz drugih republika mjesecima pisali i prikazivali. Štoviše, u tako iznimno teškim i nepovoljnim okolnostima, stanovništvo tog kraja je hrabro ustrajalo na putu hrvatske samostalnosti. Uslijedila je velika velikosrpska odmazda koja je bila planirana i smišljena. Izvršile su ju postrojbe predvođene tenkovima JNA uz paravojne postrojbe arkanovaca koje su ih pratile. Najteži i najbolniji dio je bila izdaja domaćih Srba. Oni su izravno prokazali domaće stanovnike, čak i sudjelovali u masakru nad 59 stanovnika Lušca. Smaknuti stanovnici su bili većinom nedužni civili.
Video:
Izvor: YouTube/ ZN 365
Foto: Printskrin
Nema komentara:
Objavi komentar